beats by dre cheap

NEKI NOVI PRIJATELJI (3 dio )

Obecah da cu pisati o susretu na Fruskoj gori pa evo vam ga.

Krenusmo na motorijadu negdje kod Zrenjanina. Po prvi put. S dva motora i autom. Negdje pred Gorom se natmuri nebo, zacrni se onako jebeno. Kontam da li da stanem da se obucemo za kisu pa mi nesto mrsko. Uletismo u kolonu kad podje padati. Jebes ga, sad ne mogu nigdje ni stati, nema prosirenja za nas sve. Odjednom ugledam parking nekog restorancica, malo zavucen u sumi, prelijepo mjesto. Kisa pljusti a u basti dva lika pod suncobranom zasjeli, meza pred njima i flase vina. Sidjem s motora i onako mokar uputim se prema njima. Oni me gledaju, onakog mokrog, sav u kozi, podkapa mi zavrnuta na vrh glave (sam sebi izgledam zajeban hehe ) i usutise. Pridjem im, pozdravim i upitam za put prema Zrenjaninu. Stariji od njih dvojice, nekih 60-tak godina upita me odakle sam. Iz Bosne, rekoh. Na to mu se lice razvuce u nesto sto bi trebao biti osmijeh, ustade, zagrli me i rece mi da pozovem i ostale. Pomalo iznenadjen zovnuh moje i nekako se svi ugurasmo pod onaj suncobran. Kisa i dalje pljusti, mozemo mi i unutra sjesti ali ovdje nekako ljepse, atmosfera odise nekom toplom dobrodoslicom. Uglavnom, lik je u penziji, studirao sumarstvo u Sarajevu pa cak i radio neke godine po Bosni. Raspricasmo se, popismo po koju kajsijevacu ( fantasticna rakija ) i kontam da nam je vrijeme krenuti, valja stici prije mraka. A on...ne da ni cuti. Ne da krenuti dok nesto ne pojedemo. Gledam ga, onako raspricanog, pa kontam koje smo njima osvijezenje. U ovoj sumetini sami njih dvojica, podosadne im medjusobne teme, znaju se 40 godina...i odjednom im "padne u sake" neko poput nas. pa ne bi nas ni ja pustio. Odlucim da ostanemo, jebes mrak, nije nam prvi put. I ostadosmo. Ljudi nas nahranili, napunili pozitivom ( ni kisa vise ne smeta). Oko 7 uvecer ( vec je mrak ), po njihovim uputama, krenusmo dalje.

Po belaju, izvode se neki radovi na autoputu i moradosmo skrenuti obilaznicom. A obilaznica podrazumijeva seoske puteve, bez ikakvih putokaza, znane samo mjestanima. Kisa i dalje natapa i nas i noc, prsta ne vidis pred sobom. Da mi je vidjeti bar svjetla od kuca ali nema ni toga. Odjednom naletismo na neki kombi, izlazi na cestu. Stanem pored njega da upitam za pravac a on me samo pogleda, ubaci u prvu i pritisnu gas do daske. Kombi poskoci, skripnu i raspali u noc. Mi za njim, lakse nam voziti za nekim stop svjetlima. Znam da se covjek prepao i da nas vidi iza sebe, znam i da mu strah raste sve i vise. Ali sta cu, moram tako. Vozimo se tako nekih desetak kilometara kad on odjednom skrenu u neko dvoriste. Necu za njim motorom ali stanem, ostavim motor na cesti i polako pridjem vratima. On me gleda, desna mu negdje ispod sjedista. Podignem svoje obe, nasmijesim se i kucnem mu na prozor. On ga otvori lijevom taman da muha moze uci unutra. Upitah ga za pravac, on vidno odahnu i potvrdi mi da smo na dobrom putu, jos nekih tridesetak kilometara i eto nas. Zahvalim se i raspalismo dalje. U toj mrakaci odjednom naidje neko auto i blicnu nam par puta. Kontam policija negdje zavucena i spustih na 60. Hahahaha ovo necu nikada zaboraviti. Osjetim pod tockovima neko prskanje, pogledam dole ali od kise se ne vidi nista. Pustim gas i desnom malo obrisem kacigu kad mi motor poce plesati. Zgrabim cvrsto rucke ali vec je kasno.  Ne mogu ga vise kontrolisati i sad je bitno samo kako pasti. To su djelici sekunde ali mozak radi strelovitom brzinom. Cisti zivotinjski instikt za prezivljavanjem. Dobro znan iz ratnih godina. Elem oborim motor na stranu i pripremim se za bol. Tresnusmo tako nas dvojica, ja se jos uvijek cvrsto drzim za rucke, desna noga mi pod motorom ali posto imam bisage i odbojnike ne dodiruje me uopste. Klizimo tako podugo, nikada stati. Vec smo na drugoj strani ceste i Boga molim samo da ne naidje auto. Nakon tridesetak metara zaustavih se i mahinalno ugasih motor. Odmah se okrenuh da vidim kako su moji prosli. Jaran na motoru sa zenom, poucen mojim padom, pobjegao skroz desno i uspio ostati "uspravan". Auto se zaustavilo blizu mene i jaro iskace da mi pomogne. Kako je spustio noge na cestu tako mu obe izletise ispod njega i tresnu na ledja. Tek tada, farovima obasjanim, ugledasmo sta je na cesti. Jedino jebeno "brdo" u Vojvodini, nakvaseno kisom, se spustilo na cestu. Kliziste. Na cesti blato i mulj dubine bar desetak centimetara. Ja polako ustanem, ne boli me nista ali sam sav od blata. Jaro mi prilazi i nosi pripaljenu cigaru, da prodje onaj prvi sok a ja je ne mogu ni uzeti od blata po meni. Digosmo motor, jedina steta je savijeni odbojnik ( za to i sluzi). Ispravismo ga i probah upaliti. Konj upali od prve i  lagano predjoh na desnu stranu ceste. Nosi mi jaro maramice da se obrisem a ja kontam treba mi vatrogasni smrk, kakve bolan maramice. U tom momentu dodje i policijsko auto?! Kako prije saznase u ovoj vukojebini? Vozac otvori prozor samo malo, bas kao i onaj u kombiju( valjda neki trend), i upita me jesam li ok. Jesam, jasta sam a on nas upita jesmo li vidjeli kakvo prevrnuto auto. Okrenem se, pogledam... kad malo iznad mjesta gdje sam tresnuo stoji auto u jarku i to na krovu. Moj jaro pridje, pogleda unutra, nema nikoga. Oni samo zapisase broj tablica, jos uvijek ne izlazeci iz auta, mahnuse nam i odose dalje. Krenusmo i mi za njima i konacno stigosmo. Vec je pola 11, cuje se muzika, dernek uveliko poceo. Mi dodjosmo na ulaznu kapiju, naravno rakija dobrodoslice. Momak nas pogleda i procita na prsluku odakle smo. Odmah ode po svoje i ugledam ih kako bukvalno trce prema nama. Upoznali smo se u Mostaru prije par godina i ja im tada obecah da cemo ih nekada posjetiti. I eto nas. Podjose nas grliti, ja govorim da stanu, sav sam od blata. Ne jebu ljudi ni blato, ni kisu sto jos uvijek pljusti, ni guzvu na kapiji, ni recesiju, ni svjetsku krizu, ni terorizam, ni poskupljenja, ni smrdljivu politiku...Grle nas a nama toplo oko srca... sve terapije svijeta ne mogu politi ovome osijecaju.

 Ne moram ni pisati kako smo se proveli naredna dva dana...

SVI SPECIJALCI 1991-1996 U BIH
http://bihspecijalci.blogger.ba
30/03/2012 11:08