SVI SPECIJALCI 1991-1996 U BIH

Dobrodošli na moj blog. Svi koji su proveli jedan dio svog zivota u specijalnim jedinicima, bez obzira na kojoj strani, su dobro dosli. Ostavite komentar, otvorite dusu...mi se jedini dobro razumijemo, zar ne?!

06.06.2010.

IZRAELCI SU SUPCINE ( ukradena kolumna od prijatelja )

66 K0LUMNA: IZRAELCI SU ŠUPČINE [ BEZ CENZURES ]
Razmjena
Samo ističem očito.

Za one koji su propustili vesti prvih par dana ove nedelje jer su se treznili, Izraelci su ove godine odlučili ranije da uđu u utrku za Najveće Seronje Na Planeti Za 2010. godinu tako što su izbombardirali neke pastire kao da nema sutra. Sad ovo nije prvi put da Izraelci koriste svoju superiornu vojnu silu da dokažu da imaju najveći kurac na Zapadnoj Obali. U biti nisam siguran postoji li koji deo Bliskog Istoka kojeg Izraelci nisu izbombardirali natrag u mezozoik. Nekim danima čini se kao da im je to jedini razlog postojanja. Ono šta bode u oči je da im svi to dopuštaju. Kao da Izraelci imaju legitimno pravo da tenkovima pregaze 2-3 naselja na mesec.
Jeli to zbog holokausta? Jer iako za ono šta je Hitler napravio nema opravdanja, to ne znači da celi svet treba samo pokunjit glavu kao da je to nekakav "izađi besplatno iz zatvora" kartica.
Oni dakle mogu svakog prcati u mozak i ako im netko nešto kaže oni samo mahnu svojim holokaust papirićem i onda je sve okey?
Ako ajatolah u Iranu ne opere ruke pre jela Obama je spreman da okupi svoje Superprijatelje i sjebe ga kao što ona debilčina muvari sa jednom tamo iz Pule. Šlampavo i površno.
Al kad je Izrael u pitanju kao da Ameri osećaju krivnju zbog toga šta se dogodilo.
Ja se ne osećam krivim ni jebeno malo. Ja to nisam napravio. Nisam Hitlerov davno izgubljeni sestrić. Moja familija nije imala veze s tim. U biti moji su se borili protiv nacista. S naglaskom na borili. Ne samo ulazili u plinske komore bez pružanja otpora. Ups! Ostavio političku korektonost kući
. Fuck it, ne vidim kako to može biti izlika za ubijanje danas. Iako možda bih trebo pazit šta govorim, ne želim navući bes Moćnog Izraela na mene. I poznavajuć njih, oni ne bi samo ubili mene, već izbombardirali celu moju Pulu i Kragujevac (momci ako čitate ovo ja sam u Puli u INK,to vam je maksimalno nezaštićena zgrada..samo da znate). A ima nekih ljudi u mojim gradovima koji su mi dragi.
Jer, stvar s Izraelom je da tko god im se zameri mora gutati bombe. Službeno opravdanje je: "Oni su prvi počeli."

Oni. Su. Prvi. Počeli.
Video sam bolji smisao za diplomaciju kod 4-godišnjaka. Retardiranih 4-godišnjaka.

Ali vratimo se malo u prošlost. Naime Izraelska država je nastala tak da su pre 60-ak godina Izraelci došli u Palestinu i rekli: "Hej! Pre 5000 godina ova pustinja je bila naša. Sad je opet naša." I onda snimili film s Paul Newmanom o tome.
Slatko. Vidim gde bi Palestinci imali problema s tim, pošto je do tog trenutka ta pustinja bila njihova.Vekovima.
Kako bi bilo da su se Izraelci iskrcali u Beograd i rekli da je njihov. U ovom trenutku Toma Zdravković bi si pričvršćivao C4 na prsa.
Puno nacija je izgubilo svoje teritorije kroz povest. Pre 2000 godina Rimsko Carstvo je vladalo većim delom Evrope. Ne vidim da se Francuzi kidaju da se vrate pod vlast Digića jer je tako nekad bilo.
Naravno, Izraelce podržavaju Ameri koji tako dostižu novu razinu licemjerja. Možda dobiju kakvu izviđačku značku za to. Ameri kojima je posedovanje 9 desetina zakona. Možda bi u tom duhu vraćanja nečega što je nekad davno bilo nečije, mogli.. o ne znam.. VRATIT MANHATTAN AMERIČKIM INDIJANCIMA. Hej, nekad je bio njihov! Jebiga, oni su ga izgubili pre 200-tinjak godina. Imaju veće pravo na to nego neki. Nek umarširaju u City Hall i proglase državu.
U duhu leta neću ulazit u religiju koja je u srži: pola Biblije,pa Kurana,onda Tore. Bez onog drugog dela gde u bizarnom twistu saznamo da je Bog zapravo veliki hipi i ne voli nasilje, a sin mu ima moć pretvaranja vode u alkohol snagom misli. Jako popularan na žurkama i provodima, kažu mi.

Ali osvrnuti ću se na sportska takmičenje. Naime, možda ste primetili da gospoda iz Tel-Aviva sudeluju u evropskoj košarkaškoj ligi. Sad kak gospođa Borić može potvrdit, geografija mi nije bila najjači predmet, ali prilično sam siguran da se jebeni Izrael nalazi u JEBENOJ AZIJI!
Tak da ono... ako imaš tolika muda da osnuješ državu usred neprijateljskog teritorija, onda imaj i muda da igraš s njima jebeni fudbal.

Nije sad da podržavam palestinske metode. Terorizam i bombaši samoubice nikad nisu išta postigli i neće. Al Izraelci jednostavno izgledaju kao veći šupčine. Muslimanska strana je jednostavno prefragmetirana da napravi prvi korak prema miru. Izraelci su ujedinjeni i i dalje kao najbolje rešenje za sve vide je bombardiranje nevine dece.
Oko čega se uopšte bore? To je jebena pustinja. Ima dovoljno kamenja i pesma za sve.
Iskreno u ovom trenutku mi je već tolika muka od slušanja o sranjima na Bliskom Istoku da se nadam da će se obe strane međusobno poubijat i da će onda neko tamo sagradit nekakav Acapulco Bliskog Istoka kad se slegne radioaktivna prašina. Sa toboganima i jeftinim devojkama za mačo Balkance. Pa da onda svi možemo uživat u suncu i moru na pesku od zdrobljenih lubanja religioznih fanatika.
05.06.2010.

Danas je neki dan...

Jebo me svak' ako znam sta je danas. Il' ne znam, svejedno. Tmuran dan, sivilo puklo oko zgrade, lijepi se za prozore a ja...nesto happy kao da je dozlabogasuncandan. Mozda je tome razlog sto u ovaj jutarnji sat slusam country preko net radijona, mozda mi legla nes kafa, mozda terapija djeluje kao nikad' do sad'...nemam pojma al' mogu vam reci da je doooobar osjecaj. Skoro dovrsavam prvu od tri dnevne kutije cigareta, sjedim pred lapom od pola 6 i uzivam u ovom fillingu jer ne znam koliko ce potrajati. Ma boli me klinac koliko god potraje. Jos i na to da gubim vrijeme. E vala necu! Hajd da iskoristim ovaj bozanski osjecaj pa da vam ispricam fazon.

Stigao Mujo u Ameriku i zaposli se u velikoj robnoj kuci. Prvi dan mu na poslu pa glavni menadjer dodje da ga obidje i provjeri jel ista zaradio...i zinuo kad vidje pazar od 200.000 $.

Menadjer:Kako dragi Mujo?!

Mujo: Pa ubijedio sam covjeka da kupi posebnu udicu za tune, ee uz nju ide i poseban silk. Pa onda grafitni stap za pecanje sa ojacanom masinicom. Posto se zna da tuna nema u plicaku prodao sam mu gliser pa prikolicu za njega. Posto on vozi neku kantu koja ne moze to povuci prodao sam Range Rovera. I to je to
.
Menadjer: I sve to samo zato sto je covjek dosao kupiti udicu?!

Mujo: Ma jok! On je dosao da kupi zeni tampone i ja mu fino kazem kad ne moze jebavat' bolje neka ide u ribe.

22.05.2010.

R.I.P. moj jaro...

Sinoc mi zazvoni telefon i ja, po vec nekom pravilu, razmisljam da li da se javim. Uzasno me nerviraju telefonski razgovori koji traju duze od 15-tak sekundi. Dje si, sta ima, nema nista a kod tebe i to je sva kurzoazija koja treba biti izgovorena. I naravno sam razlog poziva na kraju sazet u par recenica. Medjutim, vidim dugacak broj, neko iz vana. Javim se i na moju radost, dobar jaro me zove iz Austrije. Hajd' , rekoh sam sebi, mozda mi popravi ovaj sivi dan. Ali u startu mu cujem neku zabrinutost ili sta vec. Pita me jesam li cuo sta za jednog jaru iz Tuzle. Nisam, rekoh, u zadnjih 20-tak dana. Zvao me tada i onako neobavezno smo skrsili onih 15-tak sekundi. Posto je i ovaj pristalica tih 15 sekundi, jednostavno mi rece-umro je. Jebo te zivot ! Sivi dan posivi jos vise a ja, nijem od nevjerice, utrosih par sekundi i jedva upitah : od cega? Nesto na plucima ili sta vec, nemam pojma. Rekoh, cekaj da nazovem nekog pa ti javim. Prekinem i shvatim da ne znam koga da nazovem. Ne znam mu kucni broj a da zovem na njegov mobitel, crnjak mi zesci. Pade mi na pamet tip koji je radio sa nama zajedno prije par godina. Nazovem ga, kurtoazija izgovorena, i upitah sta se desilo. Rece mi da je i on saznao kasno, nije ni na djenazu stigao. Nesto mi suplje u svemu, k'o da se krila njegova smrt. Pitam ga jel mu isao kuci, rece mi da jeste. Jel bila obdukcija...i tu se on prelomi. Rece mi jednostavno da se objesio. Dan odjednom postade noc i ja se mucajuci zahvalih i prekidoh vezu. Vracam onih 15 sekundi razgovora, trazim naznaku tog ludog cina...nema. 38 godina, dvoje djece, bolesna zena vec godinama, on PTSP-.ovac, bez posla duze vrijeme, posten kao malo ko koga znam...i shvatim da je, ustvari, ispunio sve uslove da pukne. Na zalost shvatio je i on. Nemojte mi, molim vas, pametovati o hrabrosti u teskim trenutcima, bijegu od stvarnosti, borbi za porodicu i slicna sranja. Vjerovatno je to trajalo predugo kod njega a on, takav kakav je, isrpio sve mogucnosti pa i sebe samoga. Jednom mi je samo rekao kako mu je tesko ali se odmah presaltao da je takav vakat i da je svima isto. Ja poduplah svoju dozu i zaspah sinoc u 20.00 h. Evo sad ustadoh sa jos vecom gorcinom u ustima. Sta jos da kaze sem ...

Rahmet ti dusi, prijatelju moj...

16.04.2010.

Bosanac

Ne mogu da vam se ne pohvalim. 13.04. ce ostati upamcen u mojoj tintari kao nesto veliko, kao jos jedna u nizu mojih malih pobjeda. Elem, taj dan sam isao kao svjedok u Kantonalno tuzilastvo. Predmet nije uopste bitan tako da nema potrebe da i pisem o tome. Kada sam sjeo i predocio moju licnu, daktilografkinja je pocela kucati moje podatke. I naravno dodje do pitanja nacionalnost. A ja ko iz topa : BOSANAC!!! Ona se malo osmjehnu, nisam mogao skuziti koja vrsta osmjeha bi al' ljubazno me uputi da ta nacionalnost ne postoji. Ja kao iznenadjen upitam koje su mi mogucnosti a ona mi navede: Srbin, Htvat, Bosnjak i...ostali. Ovaj moj novi osjecaj, zvani skrlet, me spopade al brojim u sebi. Pogledam u tuziteljicu, normalna mi izgleda, a i pogled joj nekako blag skoro ko materinski. Rekoh: Gospodjo, kako da u mojoj drzavi budem...ostali? Ili napisite Bosanac ili nemojte nista ni pisati, ni izjavu mi uzimati, nek me i nema kad' sam u ostalima. I onda se desi cudo, pravo cudo koje moj skrlet otjera u djelicu sekunde. Tuziteljica se okrete tipkacici i naredi : Pisi Bosanac, covjek ima pravo da se izjasni kako hoce...a i u pravu je!!! Ova zacudjeno al poslusno otipka, bez onog prijasnjeg osmijeha. Nastavio se proces a ja k'o u transu odgovaram i sve gledam u onaj stampac kad' ce ispljunuti onu moju potvrdu MOJE nacionalnosti. Konacno poredase pred mene masu nekih papira na potpis a ja saram kao ludak ni ne citajuci. Mogla mi je komotno podmetnuti papir za ziranta jebi ga. I konacno...MOJ PRIMJERAK. Citko odkucano; nacionalnost : Bosanac...i to veliko B, hej !!! A u zaglavlju - Kantonalno tuziteljstvo. Ova dva dan samo nosam papir i pokazujem raji. Na licima nevjerica, radost, zavist ( sad bi i oni da imaju papir) a ja...dugo ne osjetih leptiric u stomaku kao taj dan. Skrlet je, razocaran, odletio negdje u cosak, razocaran ali svjestan da ce ubrzo doci njegov dan. Mozda i brze nego sto se nadam...ali neka! Vrijedilo je.

09.04.2010.

Ne diraj me, vidis da pizdim !!!

Ko prati ovaj otvoreno iskreni blog primjetio je da me nema 2 mjeseca. E pa duzan sam i neko objasnjenje zar ne? Ovako stvari stoje. Kroz moj angazman u nevladinom sektoru poceo sam, i ne primjecujuci, da pratim st(r)anje na politickoj sceni rukovodeci se po onoj staroj ratnoj " prouci neprijatelja da bi ga lakse pobijedio".Nije mogao proci Dnevnik, Vijesti, politicke emisije na svim kanalima da ja nisam ketio pred Tv-om i upijao neprijateljsku taktiku, manevre, polozaje i pokusavao predvidjeti slijedece poteze ( koji su me uvijek iznova iznenadjivali svojom beskrupuloznoscu, bezobrazlukom, ponekad i hrabroscu ).Potrosnja cigara je narasla na 3 kutije dnevno, broj izgovorenih rijeci u kuci se smanjio na 6 rijeci ( sta ima pojesti i de ba odjebi ), druzenje sa prijateljima je postajalo sve rjedje, muzika je izgubila smisao svog postojanja, snovi se pretvorili u ratne dogadjaje, usamljenost postala pozeljna a bijes narastao do razmjera uragana Katrina u New Orleansu. I tako jedno jutro popijem kafu sa ratnim jarom, saznam da je par saboraca na lijecenju od heroina, par njih na jebenoj igli jos uvijek a jointi su postali marenda velikoj vecini. Sta ja da pocnem uzimati, upitam ga a on meni da probam kod "njegovog" psihijatra. Kontam da ga poslusam jer sam par noci prije imao "bliski susret" sa jednim od onih koje pratim na TV ( neprijateljem u mojoj glavi). Radi pogresno izgovorene recenice u pogresnom momentu razbio sam mu glavu na par mjesta. Ono sto me prepalo je da sam to uradio tako hladno, sa bezizrazajnim pogledom, pa mozda cak i sa nekim izrazom zadovoljstva (bar tako mi rece jaro koji je stao izmedju nas da ga zastiti, kaze da sam ga sklonio ispred sebe kao perce, mada ima 100 kg). Vjerujte da se ne sjecam tih 30-tak sekundi, totalni blackout. Jebi ga. Elem, odemo ja i pajdas kod tog psiha i vec nakon par minuta dobijem dijagnozu- nekakav poremecaj ( ne znam ni procitati) sa akutnim PTSP-om. Terapija na Xanaxu, Zoloftu i Lexiliumu sa preporukom da ostavim sve sto me zdere i prije svakog poteza da brojim do 10. Evo vec treci mjesec trpam u sebe terapiju i pitam se da li je neprijatelj pobijedio. Onda shvatim da nije. I da nece nikada. Ta jedna moja pobjedica mi je pokazala da su to ljudi, od krvi i mesa kao i ja, samo bez duse. Sve sto ih stiti je jedna mala knjizica pripadnika neke stranke i nista vise. Ali kad pocnu krvariti onda i nju zaborave. Postaju ono sto i jesu. Ogoljene koscure, uvlakaci koji cvile i pisaju od straha kad se suoce sa prijetnjom, djecica koja se boje mraka. Ta spoznaja me podigla kao ni jedna terapija. Sada ponovo ima smijeha u kuci, cak i odem na izlet ponekad sa porodicom, muzika ponovo ima smisla ( jedino su cigare ostale kao sjecanje na ta dva mjeseca ). I bijes. Koji lagano ucim kontrolisati. Mada brojim do 30 ali nema veze. Bar znam brojati. I ocito dobro namarisati.
Vas novopeceni PTSP-ovac

13.01.2010.

Jedan od terena...

Obecah vam nekada da cu napisati kakvih sranja iz rata. Pa evo da ispunim obecanje. Shvatit cete pokoji skriveni podatak, no hard fillings. Elem, na tom terenu smo bili par puta. Nekakva penzionerska linija a nas poslali kao interventnu grupu (imali smo grupe od 30 ljudi). Prvi put smo 15 dana proveli u obilascima okolnih brda,izvidjanju i plandovanju uz koji joint i pivicu. Ma banja. Drugi put smo vec morali izvlaciti par ubijenih mjestana. Najvjerovatnije su i oni tamo poslali kakve hajvane i pobise ljude u rovu. Svima je pucano odozgo kroz glavu, kako se ko zatekao u spavanju. Vecina malokalibarskom municijom. Izvukosmo ljude, malo se osvetismo po njihovim linijama ispaljujuci tromblone ojacane stapinom i nazad u selo. Opomenuli smo komandanta na propust od par km praznog prostora. Selo ko selo, onako mirno, ljudi izuzetno gostoljubivi. I malo po malo rodi se nekakva veza izmedju nas. I dan danas imam jednu staricu tamo koju zovem-majka. Elem, bio je i jedan poduzetnik u tom selu koji nam je bio i logisticar, naravno. Jbga jaje je kostalo 1 KM u gradu a ovdje nam pravili kajgane od 30 kom. Ko ih ne bi branio!? Jedan dan, (vec smo bili na drugom terenu), dobismo obavijest da je taj gradic pao. Da su sela popaljena, ljudi pobijeni, rastjerani i u zbjegu. Dodjem kuci ujutro, nisam se cestito ni skinuo, kad mi neko kuca. Otvorim i vidim tog poduzetnika, isrpljenog, umornog i isprepadanog. Zovem ga da udje, nece. Kaze, glave su u pitanje, hajde odmah sa mnom. Ja pokupim opremu, vidim sta je, izljubim zenu i dijete i sa njim u bazu. Okupim nasu borbenu za pol sata i sa njim kod komandanta. On gleda u nas, kaze da ne moze nista bez naredbe a niko se ne oglasava mada su svi iz drzave zajedno na nekom sastanku. Mi svi saglasni da zabiju naredbu i idemo samoinicijativno. Ovaj poduzetnik ce platiti gorivo za autobus (litar nafte 25 KM). Komandant nam dade kljuc od magacina i rece da je to jedino sto moze uraditi. Nakupismo municije i jos sta god i pravac u taj gradic. Do planine iznad grada stigli smo u ponoc i krenuli prema dole kada smo sreli prve zbjegove. Nikada to necu zaboraviti. Ljudi, zene, starci, djeca idu u potpunoj tisini, konjska kola sa kojom dekom i jedna starica koja nas gleda i tiho rece: Ako me ova djeca ne vrate u moju kucicu, ne znam ko drugi moze. Autobus smo ostavili na vrhu jer ne moze od zbjega proci i pjeske raspalili dole. Usli smo u gradic ranom zorom. Slika kao iz horora. Pustos, razbacane stvari po ulicama, grobna tisina. Ni pucnjave ni neprijatelja. Cak i komanda napustena, papiri odneseni. Usput smo saznali od par boraca da su im prosli sa strane, na sta smo upozoravali lokalnog komandanta, i napali ih s ledja. Totalno rasulo je nastalo. Ali vjerovatno nisu smjeli odmah uci u grad ili je bilo prodano ili ko zna sta je u pitanju. Uglavnom, zadnja informacija je bila da su tukli snajperom po gradu sa ulaza. Ali sada ni to. Odlucismo da krenemo od tog mjesta pa gore prema njima. Tako je i bilo. Pronasli smo prazne kutije od municije, par cokoladica i na jednom mjestu 4-5 opusaka. Ali nigdje nikoga na vidiku. Zivci napeti do pucanja, adrenalin je vec uzeo svoje i polako idemo uz brdo. Dodjosmo do jednog puta koji se vodoravno proteze oko brda. Sta sada?! Zaboravih reci da smo na brdo preko puta poslali dvojicu sa PAM-om kao podrsku. Imali smo stalnu vezu putem motorole. Odlucismo izviditi na obje strane gdje vodi put. Nakon izvjesnog vremena, na desnoj strani naidjosmo na 7-8 ljudi u ljetnim uniformama. Borci koji su ostali i krenuli za nama jutros na brdo, culi da smo dosli. Pridruzise nam se, kad nas zove onaj PAMista i kaze da ih vidi. Lijeva strana od mjesta gdje smo izasli, par km od nas stoje par djipova i vidi se kretanje. Vodja grupe probra nas 5, on uze 84-vorku i pravac uz brdo. Lagano, uz prebacivanje cik cak. Na samom vrhu, suma se razredjuje i vidi se pocetak proplanka. I par zemunica. Lisce pod nogama ko da vristi, imamo utisak da nas cuju do Londona ali niko ne puca na sva nasa provociranja sljemom, pretrcavanjem i sl. Odjednom vodja ustade i uspravno krenu prema zemunicama. Mi se ukocili ali opet nista. Cim smo dosli do zemunica zovnemo ostale a mi dalje. Stotinjak m od nas ugledasmo prvog. Lopuze su se povukle od zemunica i uzeli polozaj na maloj uzvisini. Srecom svi su stigli i krenuli prema njima u liniji kad je pao prvi povik :Stoj, ko ide?!! Mi, po nasoj taktici ne odgovorismo, nego koristimo vrijeme da sto blize pridjemo. Imali smo taktiku da se nikada ne dovikujemo sa njima niti se deremo, sutnja je gora. Vecu paniku pravi. U tom je pao i prvi rafal. I nastao pakao. One lokalne borce smo ostavili na putu da nam cuvaju ledja. Njihovi minobacaci su tukli po zemunicama koje smo prosli i tek smo tada shvatili zasto su ih napustili. Upisali koordinate. Imali smo srecu sto smo im blizu pa ne mogu po nama tuci. PAM-ovac javlja da je izbusio njihova vozila ali da vidi nekakav TAM sa PAT-om trocijevcem na njemu kako ide glavnom cestom ispod nas. Odjednom iz tog pravca svijetleca municija proleti lijevo od nas ali ne gadja nas nego njih. Mada malo nisko. Skontamo da je neko dosao u pomoc. PAMista stavi svijetlecu i raspali gore po kosi da ih navede. Oni odmah za njim digose rafal. Joj nama drago jer ovi zestoko lupaju. Vidi se da su iskusni. U tom vidim kako jaranu eksplodira dal' RPG ili zolja u bukvu i prepolovi je. Njega detonacija osamutila, lezi nepomican. Taman odlucim da krenem, on otrese glavom, ustade i sprasi citav rafal prema njima.Samo sto je legao, pogodise mu panj ponovo. Imao sam dojam da je odskocio metar od zemlje. Ne razmisljajuci, skocim prema njemu i izvucem ga za kragnu do mene. Vodja mi rece da ga vodim dole do onih na putu jer brblja nesto nesuvislo, pomalo mi i smijesno. Izvucemo se do puta, gore drobi, ludnica. Pregledam ga, za ne povjerovati da nema ni ogrebotine. Samo ga detonacija lupila ali je dosao sebi. Potrajalo je to sve vec skoro dva sata. Kontam, zapalit cu jednu i odoh nazad kod mojih kad iz sume ispod nas cujem lomljavu. I to jaku, puno ljudi ide. Rasporedismo se po putu na brzinu, kontam jebali su nas. Idu nam s ledja. Prvog sam ugledao nekakvog krsnog momka, nosi garonju na ramenu, zelena traka mu oko ruke. Drugi istu traku nosi. Zelene trake nose samo nasi ali i mi smo ponekad koristili crvene radi kamuflaze. Sacekam jos malo, uzmem prvog na nisan i dreknem se : KO JE?! Oni stadose, ovaj viknu da su dosli pomoci policiji i ima ih 150. Pustim ga da pridje, ustanem i izljubimo se ko da se znamo 100 godina. Samo mu pokazem prema gore uz recenicu da su nasi vec umorni i pri kraju s municijom. Momak se okrenu i dreknu se iz sve snage:POCETAK!!! Necete mi vjerovati ali oni su ustrcali tih 500 metara do nasih. Za 45 minuta sve je bilo gotovo. Brdo smo uzeli, pronasli par sesira sa zelenim perom, dosta oruzja i municije i krvi na sve strane. Mrtve su odnijeli sa sobom. Mi smo prosli sa 4 lakse ranjenika, nista strasno. Samo sto smo sisli teska artiljerija je preorala brdo. Valjda su kontali da cemo ostati i cuvati ga. Ujutro su vec stigle i ostale jedinice iz okolnih mjesta i vratile izgubljene linije i narod u grad i okolna sela.Saznali smo da su oni sa PAT-om bili momci iz Crnih labudova. Nismo ih poslije ni vidjeli. Momci pomogli i otisli. Mozete zamisliti slavlje tu noc. Lokali smo onako oprezno, sretni sto smo dobro prosli, ponosni sto eto 30 ljudi odbrani grad. I nikada mi nece biti jasno zasto ne udjose u taj mrtvi grad. Danas bi nam teritorija skroz drugacije izgledala. I ako smo sjebali nekakav politicki plan, zamjenu kakvu ili nesto...jos sam ponosniji.

02.01.2010.

SRETNO U 2010

Razmisljam sta da vam pozelim. Ova 2010 ce biti luda do bola, prognoze svih pametnih glava su se slozile u tome. Da vam pozelim vise alkohola i opojnih sredstava...e pa necu. Dosta brate. Blizi se Oktobar i sto kaze Cenga-"..pamet u olovke...". Ako opet budete glasali za ove kretensko mafijaski nacionalno obojene tipove onda znam sta cu vam pozeliti za 2011. Da se zabijete u pm i da vam odnesu i to malo sto imate. Da pocrkate zureci u Dnevnik, placuci nad svojom sudbinom koju ste opet VI skrojili. Da pjevate pjeseme od Ljube Alicica dok budete sjedili na ulici sa praznom kartonskom kutijom ispred sebe. Jer nece biti nikoga da vam udijeli ni komad lepine a kamoli za pivu kojom bi zaboravili na jad i bijedu u vama. Ali zato vam sada zelim da budete odlucni, svjesni, hrabri i jaki da u Oktobru stavite krizic za onoga koji ce promijeniti ovu 15- godisnju vladavinu lopovluka i uvjeravanja kako ste vi prvenstveno Srbi, Hrvati i Bosnjaci pa tek onda Bosanci. E pa niste braco. Svi smo mi isti, iste krvi a bez nje se ne moze. SRETNO U 2010

01.11.2009.

Priznanje...

Priznajem slijedeće: - da nakon objavljenog izvještaja analitičkog tima OHR-a nemam pojma šta se dešava u mojoj državi, da li ima uopšte terorista (u pravom smislu te riječi), ko koga proganja, koja je realna uloga IVZ-a u političkim krugovima i šta uopšte tamo radi. - da nemam pojma za koga da glasam na dolazećim izborima, ko su ti koji imaju snage i muda da nas povedu u bolje sutra. - da je moj drug u pravu kad kaže da nema niti jednog državnika koji bi sjeo preko puta Dodika, otvorio flašu rakije, rekao mu da začepi ( ako neće, nokautirao ga ) i nakon par čašica tada dogovorio platformu za novu BiH. - da nas je vrlo malo koji nisu u nacionalističkim vodama, da su mješoviti brakovi najebali kako u ratu tako i danas i da nam se ne piše dobro. - da je podjela BiH sve izvjesnija i da sva tri naroda (velika većina) to hinjski i priželjkuje. - da postajem lagano svjestan svoje nesvjesti o realnom i konačnom rješenju ovog jebenog stanja i mog doprinosa tom rješenju. - da lagano izgaram u mojoj želji da nešto promijenim a promjene ni na mapi. - da me ovako ponekad uhvati crno raspoloženje kad bi sve zabio u pm al' dodjem ovdje pa se raspišem i opet nastavim gdje sam stao. Ko volić u brdo, ko pravi Bosanac...

07.10.2009.

Tužan, tužan, tužan...

Eto, ove riječi oslikavaju moje psihičko stanje ovih poslednjih desetak dana. Nisam bio jedno vrijeme aktivan na blogu, jebi ga nemogu pisati. Imam takvu mentalnu blokadu da mi se ponekad čini da jedva i dišem. A možda mi se i ne čini. Po prvi put u zadnjih 12 godina mi je žao što nisam ostao u Njemačkoj i radio šta god me zapadne. Trpio dok ne crknem k'o pas, sasvim svejedno gdje i kako. Po prvi put ne znam kako dalje, gdje da gledam, gdje da guram. Bio sam u Sarajevu sa borcima na protestu. Osjetio opet onu ratnu bliskost, bio SRETAN. Prijatelji oko mene, trgnuti iz mračne letargije, spremni na sve. Baš kao nekada...I zatim hladan tuš. Prazna obećanja, prevaranti koji su spremni izazvati novi rat da bi ostali u foteljama, šupci koje samo smrt mrdne iz onih fotelja koje griju guzicama poslednjih 20 godina...i jadni borci uvjereni da su odnijeli pobjedu predvodjeni čovjekom koji je i sam izmanipuliran. Da li zna ili ne zna, njegov problem i sramota. Vrijeme će pokazati jesam li u pravu. A vjerujem čvrsto da jesam. Ovo nije bio protest protiv Vlade FBIH, ovo je bio planski i vješto izveden napad na Tihića i njegove pulene. Da bi Radončić u saradnji sa Bakirom lakše preuzeo sadašnje članove i srušio postojeću SDA koja će se pojaviti u budućnosti opet ujedinjenja, mafijaški raspoložena i organizovana po uzoru na Siciliju i sl. I nakon svega, pokojni Vedran Puljić. Horde prikazane kao djeca cvijeća, Škripari ( ili kako već ) nevini i nedužni, policija pucala na golubove visoko na nebu...Zar je bitno? Zar nije trebalo da svi navijači zajedno i pokorno odaju počast nesretnom djetetu i da se posakrivaju u mišje rupe od stida ?!! Jer oni ne predstavljaju fudbal, oni predstavljaju razne predizborne idiote, zagovarače HZ HB, RS-a i kakvih pašaluka i vehabijata ( poput G. Mioče ). I šta JA da tražim tu ? Trpim sve ove nepravde gore nego što sam trpio nacističke idiote po Njemačkoj one jebene 2 godine. Internet portali prepuni mržnje, i to od generacije na kojoj počiva budučnost ove jadne zemlje. Tražim na svojoj djeci najmanji znak svega toga da im šamarčinom odmah izbijem to iz glave. Srećom, nema a možda ne vidim ili dobro sakrivaju. Strah me je, jarani, i to opravdano po prvi put od Boga pitaj kad'. Gdje da idem, ako budem morao, šta da radim i gdje da gledam?

02.09.2009.

Ugostiteljstvo...( posvećeno mom jaranu Džou)

Pozdrav svima!!!

Znam da me nije dugo bilo al' ne rondajte, jbga. Peticija, sezona godišnjih, oblokavanje s dijasporcima...al' preživilo se. Obećao sam da ću pisati malo i o prijeratnim poslovima. Pa, evo ovako...

Godina je 1989. Nakon strašne povrede prilikom prolaska kroz izlog od samoposluge 1986, odlazim na bolovanje koje vučem 3 godine. Par operacija na Koševu, ( Plastična hirurgija ), spašena desna ruka i dovodjenje mozga u funkciju normalnog rada dovelo je do toga da se prijavim u Željezari za isplatu 24 plate i dobrovoljni otkaz. Naravno da su se složili, ko bi vukao invalida godinama na plati? Elem, bio sam u prvoj turi i dobio punih 16 000 KM. U medjuvremenu, skinuo sam longetu sa ruke i tražio najadekvatniju terapiju. Pronadjem je u fizičkom radu tj. čiščenjem podruma. U tom svom poslu pojavila se ideja za preuredjenjem podruma u kaffe bilijar. S onom lovom sve je brzo išlo. Dobijem saglasnost stanara ( na njihovu veliku žalost ), urbanističku i zovnem par prijatelja za dobrotvorni rad. Šta da kažem?! Kopanje, razvaljivanje, betoniranje, konačno uredjenje lamperijom i krečenje. Sve je bilo gotovo za nepunih mjesec dana. Otvorenje je bilo spektakularno. Tri ekipe muzičara su došli i svi zajedno svirali, piće je bilo besplatno ( Marković zamrznuo marku na 7 dinara ), meze kamara, raja dolazila, prolazila...A ja ni kafe ni bilijara...Bilijar stigao tek nakon mjesec a aparat za kafu sam kupio nakon 2 mjeseca. Ali je zato alkohol tekao u potocima. Plate bile redovne, ljudi donosili lovu unaprijed. Uplate po 3-4 stoje i upišu se u posebnu teku. Kako vremenom piju tako se i cifra smanjuje do nove uplate. Otprilike sam dnevno prodavao cca 20-tak gajbi pive i po 4-5 flaša žestokog. Bila je po svemu posebna kafana. NIKAD se nije zaključala ali bukvalno. Ja i 3 konobara, kad nismo mogli izdržati, ostavljali smo goste da piju i plate poslije šta su imali. Možda me neki i zeznuo ali to je bilo zanemarljivo u odnosu na pazare. U to doba imati satelitsku bilo je pojam. Ja sam je nabavio i gledala se 24 sata dnevno. Samo ime kafane je bilo unikatno, jedva su mi priznali u Opštini. "Kuglaš mali kod Dade"...Te dvije godine mog ugostiteljstva sam živio jako haotično i skontao kako je to kad imaš love na bacanje. Trošili smo i ja i žena na sve moguće i nemoguće gluposti koje su nam mogle pasti na pamet. Jbga imalo se, trošilo se. Nisam uštedio ni marke al ne žalim. Opet bi isto. Ali kako sve što je lijepo kratko traje, tako i mene jedan dogadjaj izbaci iz kolosijeka tog blagostanja. U svemu tome, moj jaran Džo ( bravar ) je bio stalni gost. Vječito kuburenje sa platom, žena ne radi, malo dijete itd...Naravno da je imao sve privilegije u kafani. Ali ja sam se promijenio tj. para me obuzela. Priznajem. Desilo se to u zimu 1990. U grad je dolazio Halid Bešlić kojeg je Džo obožavao. Samo što tetovažu nije napravio. Ja, kreten, kupim karte za nas dvoje, Džo mi nije na pameti. Odemo na zabavu u hotel sa još par parova i provedemo se ludački. Ma extra noć ali...

Primjetio sam da mi nema Džoa tek nakon 7 dana. Stanovao je u jednoj trošnoj kućici sa malom avlijom. Eh koliko roštilja se tu upalilo...Malo prohodam po gradu i nadjem ga u drugom kafiću. Stanem pored njega, on se ne okreće. Gleda pred sebe i polako sisa onu jebenu pivu. Mene nervoza spucala, zovnem nam piće a on ga polako odgurnu, okrene se prema meni i upita me : Jesam li ti bar bio na pameti kad si uživao s Halidom? A jooooj majko moja, da mi se pretvoriti u bilo šta, samo da nestanem odavde!!! Ja šutke odrično odmahnem glavom a on iskapi onu jebenu pivu i izadje napolje. Pio sam taj dan i cijelu noć. Ujutro sam uteturao u kafanu i rekao ženi da su moji ugostiteljski dani završeni. Ustvari, neka počasti goste od mene i napravi fajront. Od danas kafana više ne radi!!! Molila me, kumila, objašnjavala da nam je to egzistencija i bla bla. Ja sam pokupio lovu i otišao u prodavnicu. U izlogu je stajao reklamni paket za Novu Godinu. Ogroman!!! Kažu nije na prodaju. Ma nemoj, sve je na prodaju, vidi kako sam se ja prodao za par maraka, nema mi Džoa!!!...Elem, platio sam paket nakon cjenkanja oko 6-7 stoja, uzeo alkohola i na taxi. Pravo u njegovu avliju. Samo sam hladno ušetao, s ramena tresnuo paket pred vrata, sjeo na klupu i rekao mu jednostavno- IZVINI. Plakali smo ko mala djeca, pili još dva dana a kafana...Žena je vodila još neko kratko vrijeme, dok nisam nabavio video igre za djecu. U tom je počelo i sranje od rata i to je bio kraj mog podrumarenja. Danas je opet samo jedan obični stari podrum al kad sidjem po nešto, uspomene same iskoče iz onih sjenki. I izvuku smiješak na lice...

05.08.2009.

još malo poslova...

...Nakon što je moj hausmeister umro, onaj kreten što me vodio do utičnice je došao na njegovo mjesto. Ali već sam do tada savladao njemački da ne moram mahati rukama kad pričam. Lijepo smo se dogovorili da se ne gotivimo i da je bolje da ja odem a on će mi pomoći da si nadjem mjesto. Jaran mi je već radio kao automehaničar u gradskoj garaži te sam skontao da bi mi bilo najbolje tamo. Naredne sedmice bio sam tamo.

U garaži svega i svačega, prava apoteka. Podijeljena u 2 dijela, sa kanalima, dizalicama... ma haos. Mene rasporede da radim limariju. Ustvari, sve se svodi na ovo. Rusi i ostali voze kamione i kombije za gradske firme ( čiščenje grada, vatrogasci itd) i pri tome ih onako pijani uvijek negdje zakače. Naruče se novi dijelovi, ofarbaju u nekoj privatnoj lakirarnici i ja samo trebam zamijeniti taj dio. Svi zadovoljni, i fabrika dijelova i taj lakirer i grad jer meni plati 2 marke po satu umjesto Rusu 24. E sad...ne bi Bosanac bio to što jest da ne zajebe nečiju računicu.

Stigne nam jedan dan kombi Ford sa udarenim blatobranom. Šef nam reče da naručimo novi i ode na doručak. A mi lijepo izrežemo taj udareni dio, sa starog blatobrana uzmemo lim i zavarimo na njega. Poslije iskitujemo, prešmirglamo i nanesemo temeljnu boju. Za čitavo vrijeme niko ne ulazi u "našu" polovinu tako da švabe i ne znaju šta mi radimo. Njima je bitno samo da ne sjediš i to je to. Sutra ujutro dodjemo u 07.00 h ( radi se od 08.00) i ofarbamo blatobran. Dolaze švabe, pitaju se u čudu kad je prije stigao novi dio, obično se čeka par dana. I mi objasnimo šta smo uradili. Ah, jadna ti majka, čini mi se samo gradonačelnik nije došao da se zahvali na uštedi gradu. Jedino nam onaj lakirer spominje familiju a vjerovatno i fabrika dijelova. Poslije toga smo skoro sve radili sami, bez nadzora. Farbali smo čak i cisternu i to sa valjcima za krečenje. Ma švabe se ibrete ko ludi. E jedan dan nam dosadno, nađe jaran neki gibanj i na brusilici ga obradi u oblik velike sablje. I tako krenemo praviti pravi jatagan. Super je sve bilo sve dok ga nismo okalili na breneru i jaran taman opalio po nakovnju, ko fol da ispita oštricu, kad uđoše švabure sa doručka. Par sekundi muk u radioni, oni gledaju u nas, mi u njih i odoše u svoju polovinu. Jooj kontam, odosmo u p.m., šta će sve napričati, te teroristi te prijetnje te aman zaman. Sutra mi na posao kao i uvijek, kad čeka nas neko mlado švapče ispred radione. Pitam ko je, kaže došao na posao. Ja gledam jarana, eto ti sablja, sad će nas negdje baciti do bola. Dodjoše šefovi, uvedoše momka u kancelariju i nakon pola sata zovu i nas. Mi tamo, kaže čovjek ovako: ovo je vaš novi pomočnik, da čisti garažu i ide vam po doručak i bla bla. Vi ste mnogo uradili za grad, mi smo zahvalni i bla bla. I na kraju nas pozvaše na doručak sa njima!!! U istu baštu gdje sam prošle godine trebao kupiti opuške !!! Eto šta ti je jednakost, moraš sablje praviti da bi bio prihvačen. Dragi strah...

A na crno smo radili sve i svašta. Za jednog švabu,koji je imao farmu zdrave hrane, smo ubijali krompirove zlatice, mljeli žito i pravili hranu za kokoške, čistili govna po štalama,  kuću  smo   mu pravili od cigli od blata i slame ( koje smo pravili u kalupima), strugali daske za podove i grede na plafonima pa premazivali voskom, ma ludak. Ali ujutro proda sve što ima od hrane. To je red do joj za njegov hljeb od raži posut nekim điđama. I dobar je, moram priznati.

Dosta više za sada, dosadio sam sam sebi. Pozdravljam vas sve i ne dajte se narode. Jedan je život, živimo ga !!!

01.08.2009.

Bosanac na "odmoru"

Prošle godine sam uspio ćapiti neku lovu, imalo se viška i za godišnjeg odmora. Al onog pravog, bez pašteta i salama po djepovima, provodeći noći uz komarce i bez zraka zijevajući u mjesec. I sve to jer je 8 eura krevet ( jeftino ). Ne, ovaj put se odlučim za Tursku. Sve je počelo kad su me nazvali iz Njemačke moj kum i jaro ( ko brat ). Kažu, rezervisali već sobe i ide njih 5 familija pa ako mogu ikako i ja da halalim 2500 eura za nas troje. Uh, jebo te, pa jel nam zanose jajca na okuci za te pare?! Ma jok, kažu, imaš 24 h švedski sto hrane i pića (dok ne dodju Šveđani). Kontam nas šestorica možemo polokati kišu Božiju, jesu li ti Turci normalni? Elem, prihvatim ( žena skače do plafona ), uplatim i krenemo sa još jednim parom ( nekakvi rodjaci ovih iz Njemačke). Avion ( klimatiziran), aerodrom u Antaly ( klimatiziran ), Turska u 12 h 45 %!!! Stojim s torbama ( skoro pa ko ona moja noćna mora ) i jebem i Tursku i jarane i kuma i sam sebe...ulazimo u kombi hotela ( klimatiziran pa se malo smirim ) i vozimo se nekih sat vremena do našega hotela. Hotel opasan zidinama, na kapiji portiri, čuvari, svi uniformisani i nasmijani. Hoće vozač da mi uzme torbu, ja ko seljak ne dam, mogu ja sam. Ulazimo u hol, ja zadivljen al ko pravi specijalac ne odajem facom ništa, čoškom oka uživam ( neko bi rekao da sam tu svaki mjesec). Na recepciji nas čeka nasmijana Ferida (zgodna ko išta), konobar sa tacnom a na njoj hladni sokovi i šampanjac. Naravno, ja odmah po šampanjcu, i to i moju i ženinu čašu na eks. Jebi ti to, dok ima djabe, daj da rokam. Al' nigdje ovih mojih pa me nekako i srklet hvata. U tom dolazi jedan od njih i kaže, hajd' ostavi torbe u sobu i dodji do bazena. Gdje je bazen? Kaže on, samo izadji i čut češ. Izlazim, kontam kako ću čuti, valjda vidjeti. I onda ih stvarno čujem. Vriska, smijeh, pljuskanje vode...ovo mora da su oni. Prodjem nekakvo žbunje, milion zrikavaca pjeva u glas ( tražili smo poslije dirigenta da ga sjebemo) i ugledam ih konačno. Zamislite bazen, modro plava voda, ležaljke okolo, mreže za ljuljanje i u pola bazena šank sa stolicama u vodi. Samo mali mostić za konobara. A ovi moji sjede oko šanka, pred svakim je kamara čaša Efes pive i špricaju konobara koji, jadan, sa osmijehom sve to trpi. Naravno da je bazen prazan, ko će biti u blizini stoke pijane!!! Kad su mene ugledali, tolika je bila dreka da je dotrčao nadzornik a mislim da su nas i u Maroku čuli. Ja, ponešen ovacijama, onako u majici i šorcu napravim skok na stomak i doplivam do šanka i stresem pivu na eks. Grljenje, poljubci, nazdravljanje, špricanje konobara ( koji je tražio smjenu al neće niko da dodje) je potrajalo do večere. Tamo pravi raj. Od Poli salame do kebaba !!! Sve vrste mesa, jaja na 100 načina, roštilj, čevapi, riba, povrća na tone, sladoledi, voće, tulumbe, baklave i 300 drugih vrsta kolača. I konobari koji stalno dolijevaju ono šta piješ. Alisa u zemlji čudesa je mala beba za mene. Al' sve to je nebitno. Bitno je da sam poslije večere pronašao na plaži šank, konobari su Sejfi, Mustafa i Ocak. Na pitanje imaju li teqile ( ne pričaju niti jedan jezik sem Turskog ) a ja znam reći arkadaš pa ih na to uzimam. Uglavnom teqila je u ledu, mi se parkirali uz točionik Efesa i raspali!!! Valja popiti mojih 2500 eura. Elem, oni su primjetili naš trud odmah ujutro jer su nas zatekli čistači plaže u 06.00 kako se borimo da probudimo Sejfija da nam otključa frižider, nestalo teqile. To je trajalo 2 dana, žene i djeca 10 m od nas, kupaju se, ma ljepota. Još ja ni sobe nisam vidio kako treba. Zovnu nas kuma da joj popravimo sef u sobi, nema struje pa ne može da otvori. Mi gore, ispod sefa je frižider. Ja da pomaknem frižider, garant je utičnica u pitanju kad se on otvori i ispadoše pive. Kaže kum, uh dobitak, jebeš sef!!! E onda smo obišli svih 7 soba, popili sve pive i krenemo nazad na plažu tj. na šank. Lift, sav od stakla, tepih na podu. A moj kum tjera neke Ruse da skinu papuče, kaže ljakani vidite da su ljudi tepih stavili, skidaj obuću !!! Eh, nekome je palo na pamet da iznajmimo instrumenete, ne može se piti bez naše muzike. Prijedlog mrak. Potrpamo se u hotelski kombi, pravac Antalya i robna kuća. Ja kupim gitaru za 50 eura, oni dogovore violinu, harmoniku i gitaru za 50 po danu. Čim smo stigli na plažu ( čitaj šank) raspalimo "tebi majko misli lete". U pet minuta je oko nas masa turista, slikaju, snimaju a na zadnjoj strofi se začu i još raje da pjeva. Beogradjani, 2 mladja i 2 starija para. Pitaju mogu li se pridružiti. Ma kako da ne !!! Hajmo kolo !!! E to je trebalo vidjeti. Naše žene krenule, Beogradjani se uhvatili, Turci pokušavaju uhvatiti korak, čak je i nekih crnaca bilo al oni samo skaču ko ludi. Sviramo mi od sevdaha do Bacha, sve do uveče. U tom dotrča kćerka od jarana, kaže neki Kinezi uhvatili Dinu ( sin od jarana) pa ga maltretiraju. Mi tamo, skužim tipove koji treniraju ujutro u teretani full kontakt. Mladi momci, njih 5-6, a Dino u sredini sjedi, ne daju mu ustati. Mi lagano pridjemo, jaran spuca ovog najbližeg čašom i izvuče Dinu. Ja ostale pritisnem stolom i zalijepim šamarčinu najvećem. U tom dotrčaše konobari, nadzornik, čuvari... ma pola osoblja je tu.  Onaj klipan se otima, hoće da poleti na nas, a mi mirno čekamo hoče li uspjeti da ih povaljamo ko budale. U tom čujem iza sebe Beogradjane kako mi govore, mi smo tu, ne brini za ledja. Joj mene dragost obuzela neka, skontam da je to ono što nam treba. Da nas neko treći napadne, brzo bi se mi ujedinili u Bosni. One klipane smiriše, nadzornik nam reče da je ok, nema težih ozljeda i da nema potrebe za policijom. Ma super, nama odgovara, samo nam daj teqile i sve je u redu. Tu noć su žene skakale obučene u bazene, kupale se u jakuziju, nadzornik pazio da se ne utope...ma pravi odmor. To je trajalo tako 8 dana, svi nas zvali Bosnian power, upoznali Turke koji su bili u ratu Sfor-u u Zenici, Kazahstance koji su plakali kad su gledali na TV-u kako su pogodili Markale, raju iz Georgije, Ruse koji loču kao i mi i naravno Beogradjane. Kojima smo otišli u posjetu nakon mjesec dana al o tome u nekom drugom postu. Na kraju vračam karticu od sobe lijepoj Feridi, pijem šampanjac za rastanak i poklanjam gitaru hotelu. A jadna ti majka, čak je i menager glavni sišao da se pozdravi i kaže da će gravirati na pločici od koga je poklon i gitara će stajati okačena na recepciji. kada dodjem idući put da imam na čemu svirati. E, pošto ne mogu ove godine tamo, vala neću nigdje.

 Ima Bosna jezera i planina a ja imam još gitara...

29.07.2009.

01.11. 1996- Hamburg

Jedan od svijetlih trenutaka u Njemačkoj...

Nisam vam rekao prije da sam inače muzičar i to komotno mogu reći, malo veći kalibar. Sa 13 sam svirao klarinet u duvačkom orkestru grada a sa 15 već bio basista u gradskom hotelu. Čuponja, kožna narukvica sa nitnama, hipi style, eh dobra stara vremena. Sviralo se na rock gitarijadama, imao i svoju grupu "ŽIVI PIJESAK". ' 89 sam živio od toga, napravili nas petorica band po uzoru na Skadarliju. Harmonika, gitara, violina, bas prim i kontrabas. Ubijali po restoranima. Para k'o blata. Čak smo i čekove dobijali za bakšiš. Ma, ludnica. E onda otvorim kafanu u podrumu i ...to je već druga priča.

Da nastavim. U Frankfurtu imam kuma, več sam pisao negdje o tome. Nas su smjestili na tremedju Njemačke, Francuske i Luksemburga. Prelijep gradić, po mom ukusu. Kum mi je dolazio par puta u posjetu., Naravno da je ponio i drvo ( violina). Derneci su bili po čitavu noć. Pjevali smo po narudjbama komšija ( svih nacionalnosti ) i to: pjesme, pesme i pisme. I svi zadovoljni, pive pljušte čak smo jednom i janje okrenuli. Pa nam došla i policija i vatrogasci i Nijemci da se ibrete nad izgubljenim vremenom ( 4 sata okretanja ) ali svi pomalo čopnuše i sve je ok.  Jedan dan me zove kum na govornicu ( nema mobitela ), kaže da je neki praznik ( Svi sveti ) 01.11. i da nas jaro zove u Hamburg da sviramo,. Taj jaro je brat od našeg harmonikaša s kojim smo nekada svirali. Kaže doći će i on iz Bosne pa da napravimo dernek ko nekada. naravno, ja odmah u auto ( imao peugeota 306 , radila mu samo 2 i 4 brzina) i raspalim u Frankfurt. 250 km i sa kumovim Pasatom još 850 km do nekog sela blizu hamburga. Stignemo gore a jaro već tu. Joooj radosti puste i veselja kad se nadjosmo. Svi doživljaji projure ispred očiju. Dojebeli se nekog vinjaka (Shantre) i kad smo ga stukli, odvedu nas da nam pokažu šator gdje se svira. Ogroman šator, može 300 ljudi komotno sjediti, i solidna bina. Instrumenti vrhunski, ja se zijanio. Ali oni kanta živa. 2 Nijemca i Austrijanac. Ja uzmem bas gitaru, kum el. gitaru, jaro klavijature a ostavimo švabu na bubnju. Kad smo mi počeli od polke do rock 'n rolla, gazda trči do nas i kaže ovako: Samo nastavite tako i imate od mene sve što možete pojesti i popiti. Kontam ja budale, bolje je da nam je dnevnice dao i to duple. Donese čovjek karton wiskija i prvo što smo usrali, napili mu tetku. Žena od 74 godine popila dvije na eks sa nama i samo tresnula sa klupe. Joj pa smo otišli u pauzi na vašar, gadjali iz vazdušne puške. Pokupili sve ruže i podijelili svim ženama u šatoru ( dok nam nisu zabranili gadjanje). Vrhunac noći je bio kad smo u ritmu polke zapjevali. Gara Gara gariš li se sada...a švabe za nama u glas!!! Mi popadali. To je trajalo do duboko u noć, malo smo odspavali i ujutro odemo na degustaciju vina.

Tamo ekskluziva, ljudi u odijelima, nema pušenja (radi arome), na svakom stolu par vrsta sira i bijelo groždje i narudzbenice za vino. U vrhu šatora stoji tip i za svaku vrstu vina objašnjava porijeklo i šta ti ja znam nešto. Uspu poolako šeta i svakom sipa po gutljaj. Dodje do našeg stola, nasu po malo svakom, mi probamo i zovnemo ga da nam ostavi flašu. Tip nas samo pogleda al ostavi bocu. I moj kum poče ispunjavati narudzbenicu. Na rubriku telefon on upisa Nokia. Na količinu-humanitarni šleper a lokacija Bosna i Hercegovina. I dade konobaru da odnese. Mi pratimo tipa, on čita pa se počne glasno smijati. Pridje do nas i dade nam papir da podignemo čitav sanduk vina na izlazu. Heeej, to je 20 boca. Taman da čitav dan ločemo i naveče opet na svirku. Zahvalimo se kulturno i ja mu poklonim značku Armije BiH. On se nakloni i ode za poslom. A i mi za vinom. A ono k'o med, topi se u ustima.

Svirka je trajala 3 noći, svirali smo k'o da nikada nismo ni prestajali, k'o da nije bilo rata i sranja, k'o da smo u našoj lijepoj Bosni, sretni, zadovoljni...A švabe gledaju u nas k'o u bogove, igraju švabe kako bosanci sviraju hehe. Taj osječaj nadmoći nad njima je bio kao droga., Nismo pravili pauze, svirali po 5 sati u komadu samo radi tog osječaja superiornosti. I bio je prokleto dobar !!! Jedan od rijetkih koje sam doživio u Njemačkoj. Taj vikend je poništio sve one ponižavajuče situacije prvih pola godine.

Eto da se malo i pohvalim s tom Njemačkom, da ne čitate samo bad things...A da, jučer sam bio na raftingu. Ekstra, ekstra, samo se malo zahrdjalo pa bole mišići od veslanja.

 pozdrav do slijedeće priče

25.07.2009.

Tužno, tužno do bola...

Moram ovo napisati, eto tek toliko da izbijem sliku prijateljice iz glave. Da mogu zaspati bar malo...

Jučer sjedim na štandu, raja potpisuje peticiju, kraj mene ulični harmonikaš svira k'o navijen. Iz kafića u blizini trešti muzika. Ma dan predivan za sve !!! Vidim prijateljicu, moje godište ali se extra dobro drži. Muž joj poginuo prije rata, bio bajker, volio brzinu i tako je jadan i poginuo. Znam da živi sama sa sinom ali ga se sječam kao maloga klinje. Viknem joj : Halo ba, kako to prolaziš, a potpis?! Ona me pogleda, vidim sječanje joj se vrati ( nismo se dugo vidjeli ), razvuče osmijeh i vrati se do stola. Još me i napade da sam tih, podje dozivati i ona neku raju. Skupi se odjednom kamara raje oko mene, svi vade lične, potpisuju a ona glavna. Svima komanduje, galami i ujednom momentu mi reče: Zamisli, moram obuću haljinu a nemam ni jednu. Pitam je zašto mora? Kaže mi ovako, E jarane, leti vrijeme, sin mi se ženi a moram izgledati dobro. Sva ponosna to govori, ja joj čestitam, u tome ovi i završiše i ona ih sve povede na kafu, da počasti valjda. Meni drago jer znam da je život nije mazio.

Danas sam radio do pola 4, dodjem kući a žena mi  reče : Bolan, jesi li čuo, sinoć poginuo Indirin mali, saobračajka bila. Bio suvozač, svi živi a on na mjestu mrtav...

Jebem li te živote, da imaš krv, kosti ili kožu tačno bi te sada svega polomio...

24.07.2009.

Hausmeister

Umorih se od četnika pa rekoh da nastavim moju priču. Još nisam odlučio šta da ispričam al' imam neku potrebu da nešto napišem. Hajde ovako...

Nakon dolaska u Njemačku i prijave u Centru za izbjeglice, smjestiše me u neki zajednički smještaj. Ona velika zgrada koju sam opisivao ranije, bit će slobodna tek za par mjeseci ( sad su Rusi unutra ). Moj jaro mi objasni da sutra idem kod Ćope da mi odredi radne sate!!! Ko je Ćopo i kakve radne sate?! Eee jaro, nema đaba dobivati socijalu. Moraš raditi nešto za grad da bi ti familija dobila socijalu, plus ti plate 2 DM po satu. A Ćopo je socijalni radnik koji je za nas nadležan. Ima kraću nogu a naš narod mu odma' nadimak prišije. Hajd' dobro, nisam ni navikao da mi neko đabe nešto daje.

 Krenem sutra s jaranom do Opštine, pokucam, iznutra neko promumlja nešto i ja udjem. Sjedi ćelav čovo, ima cvike, dioptrija ko vrata od veš mašine. Upita me nešto na njemačkom, ja odgovorim na engleskom. On opet, ko gladan u halu, na njemačkom, ja ko pravi bossanac na engleskom. I to se ja raspričam ( tečno sam govorio ), da pokažem da smo mi inteligentan narod. On mahnu rukom, ustade i ode negdje. Ja ko tele stojim na po sobe, kad eto njega sa nekim tipom. Čovjek progovori na engleskom, super govori. Ja se predstavim, el.tehničar po zanimanju. supruga, dijete, bio situiran do rata, imao i kafić...ma pričam ja njemu, on prevodi Ćopi a ovaj bulji kroz prozor i odjednom ustade, nešto promrlja i ode. Prevodioc mi reče da je intervju gotov i da ću dobiti rješenje za koji dan. Izadjem napolje, pitam jarana koliko moramo raditi, kaže- oko 5-6 sati dnevno ali ne zna još šta. Prodje par dana, dobijem ja rješenje da moram raditi puno radno vrijeme svih 5 dana u sedmici. Ćopo se uvrijedio što laprdam engleski bolje od njega pa mi ga šukno momački. A ja ko za inat, ne znam stat' i eto mi sad. Sutra u 08.00 h svi na posao. Dodjemo mi ujutro, bilo nas je desetak bosanaca, nešto rusa i par nekih bogapitajodaklesu. Rusi i ovi drugi dobiše par kamiona i odoše krčiti neku šumetinu a nama podijeliše one hvataljke za papire da idemo kupiti opuške po gradu. A ja sramote, majko moja!!! Dok smo se mi rasporedili, iskukali, nalajali se majke njemačke, posvađali ko će koju hvataljku ( ima ih više vrsta, valjda ona niklovana ljepše ide uz farmerke), već je 10.00 h, pauza za doručak u gradu. Mi bahnuli onakvi nikakvi sa onim štangicama, pune bašte naroda, doručkuju...Gleda u nas onaj nadzornik, neki krenuše oko bašti hvatat' opuške i papiriće, neki još neodlučni, a ja i jaran sjednemo na podnožje fontane i zapalimo. Gledamo se u oči sa nadzornikom, on skrenu pogled i ode u kafić na pauzu. E sad smo najebali, mislim se. Ćopo će nas u rudnik. Nakon pola sata dodje po nas, nabada i on engleski. Strpa nas u kamion i pravac na ljetni bazen. Sad će sezona, objašnjava, pa treba pripremiti sve za narod. Ne kontam ja ništa, nije moguće da ovdje moraš biti blesav da bi "prošao". Tu smo ostali 7 dana, ravnali malo pijesak na odbojkaškom terenu, kupili lišče u bazenu sa podvodnim usisivačem( ima i to, da znate), malo popravljali struju po kučicama...ma ljepota. Oni ostali još uvijek pikavce ganjaju i šute. K'o bošnjo, jbga. Samo nek ne tuku. E , dodje dan da nas i razdvoje. Jaran mi zna raditi auto mehaniku pa ga poslaše u garažu a mene kao ispomoć hausmeister-u u srednju školu. Pazi konja sad!!!

Ja dodjem, predstavim se kulturno a on mene za ruku i vodi me do zida. Uze utikač od neke mašine, gleda u mene i poooolako stavlja utikač u utičnicu. DA MI POKAŽE STRUJU!!! Ooooo majko moja, ne znam bi li ga udavio onim kablom pa zakopao da ga niko nikad ne nadje il' mu samo zalijepio šamarčinu!!! Izbrojim do deset, poooolako mu izvučem šarafciger iz đepa i rastavim i utikač i utičnicu pod naponom. Šuti on, gleda one žice kako vire iz zida, šutim i ja, gledam u njega očiju punih bijesa. On se lagano okrenu i izadje iz alatnice. Ja sastavim onu utičnicu, u tom dodje simpatičan čiča, nekih 60- tak godina. Pokaza na el. makaze za živicu i produžni kabel i mahnu mi da podjem za njim. Oko čitave škole je živica, malo obrasla ali prelijepa. Ispred škole je Oliander( saznao sam poslije), ogroman, razgranao se na sve strane. Čiča pokazana živicu, ja polako krenem rezati. Vidim ode ukrivo. On samo šuti i gleda. Vratim se  u alatnicu, uzmem špagu, razvučem i krenem polako po njoj. Pogledam on, sav sretan s osmijehom, klima glavom. Taj osmijeh neću nikada zaboraviti u životu. Osmijeh koji me uvjerio da ne sanjam, da sam još čovjek i da ima neko ko me tako i doživljava u ovoj jebenoj zemlji.

Halalio mi je i kad sam od maskote škole, onog Oliandera, napravio kuglu ( srezao ga u oblik kugle, onako raštrkan baš bio ružan), pisao mi sate i kad sam radio po par sati a on me pusti da idem na bazen, dao mi normu od tri mjeseca (raspust) da uradim, što sam uradio za 10 dana, išao zajedno sa mnom na doručak upravo u one bašte gdje su sad neki novi kupili opuške a ja ih tužno gledao...i on sa mnom. Bio je pravi čovjek...sve dok nije umro od iznenadnog infarkta. Rado ga se uvijek sjetim i njegov lik mi uvijek prvi iskrsne kad neko spomene Njemačku...


Noviji postovi | Stariji postovi

SVI SPECIJALCI 1991-1996 U BIH
<< 04/2012 >>
nedponutosricetpetsub
01020304050607
08091011121314
15161718192021
22232425262728
2930

MOJI LINKOVI

jedna pametna
Kad je babo sit ni djeca nisu gladna...

MOJI FAVORITI
Jedinstvena Bosna i Hercegovina
Priče o umoru
Svemirske Pjesme
IN MEMORIAM DENIS GARAGIC
Superpenzioner
Pisma
Tišina
nesloga
Obilježena.
Rahat No More
Dnevnik izgubljene buducnosti.
shizika
Vikicev Specijalac o Ponorima Rata
Obasjaj tamu
hendikepiranidjecak
Malo šta je još po starom !
Čekajući...
♥samo najbolji umiru mladi♥
Samotnjak
U ime Vremena koje smo nepovratno izgubili
DOWA.
WhoKilledBambi
BLOG ZA PAMETNE i one koji ce to tek postati :)
VATAN
dijetenoci
SveuSvemu
la cucaracha
osobe sa invaliditetom
Zen Garden
Novele o malim divovima i velikim patuljcima
Loopa
Crveni križ Općine Zenica
Prirodna kozmetika
@ blesavo dijete u svijetu snova
ZB Stari Grad
Moja zemlja čudesa.
GOLI OTOK
Lagan put do prave zarade
Ni tamo, ni 'vamo
čuv'o ja ovce...
ludi konj
sam sa sobom
Na putu u nepoznato
SAMO OPUŠTENO
nova Ja
TALIBAN
Jarane, de!
Dani loše poezije u zemlji Liliputanaca
svasta zanimljivo
DJECA JEDU REVOLUCIJU
više...

BROJAČ POSJETA
33893

Powered by Blogger.ba