SVI SPECIJALCI 1991-1996 U BIH

Dobrodošli na moj blog. Svi koji su proveli jedan dio svog zivota u specijalnim jedinicima, bez obzira na kojoj strani, su dobro dosli. Ostavite komentar, otvorite dusu...mi se jedini dobro razumijemo, zar ne?!

30.03.2012.

NEKI NOVI PRIJATELJI (3 dio )

Obecah da cu pisati o susretu na Fruskoj gori pa evo vam ga.

Krenusmo na motorijadu negdje kod Zrenjanina. Po prvi put. S dva motora i autom. Negdje pred Gorom se natmuri nebo, zacrni se onako jebeno. Kontam da li da stanem da se obucemo za kisu pa mi nesto mrsko. Uletismo u kolonu kad podje padati. Jebes ga, sad ne mogu nigdje ni stati, nema prosirenja za nas sve. Odjednom ugledam parking nekog restorancica, malo zavucen u sumi, prelijepo mjesto. Kisa pljusti a u basti dva lika pod suncobranom zasjeli, meza pred njima i flase vina. Sidjem s motora i onako mokar uputim se prema njima. Oni me gledaju, onakog mokrog, sav u kozi, podkapa mi zavrnuta na vrh glave (sam sebi izgledam zajeban hehe ) i usutise. Pridjem im, pozdravim i upitam za put prema Zrenjaninu. Stariji od njih dvojice, nekih 60-tak godina upita me odakle sam. Iz Bosne, rekoh. Na to mu se lice razvuce u nesto sto bi trebao biti osmijeh, ustade, zagrli me i rece mi da pozovem i ostale. Pomalo iznenadjen zovnuh moje i nekako se svi ugurasmo pod onaj suncobran. Kisa i dalje pljusti, mozemo mi i unutra sjesti ali ovdje nekako ljepse, atmosfera odise nekom toplom dobrodoslicom. Uglavnom, lik je u penziji, studirao sumarstvo u Sarajevu pa cak i radio neke godine po Bosni. Raspricasmo se, popismo po koju kajsijevacu ( fantasticna rakija ) i kontam da nam je vrijeme krenuti, valja stici prije mraka. A on...ne da ni cuti. Ne da krenuti dok nesto ne pojedemo. Gledam ga, onako raspricanog, pa kontam koje smo njima osvijezenje. U ovoj sumetini sami njih dvojica, podosadne im medjusobne teme, znaju se 40 godina...i odjednom im "padne u sake" neko poput nas. pa ne bi nas ni ja pustio. Odlucim da ostanemo, jebes mrak, nije nam prvi put. I ostadosmo. Ljudi nas nahranili, napunili pozitivom ( ni kisa vise ne smeta). Oko 7 uvecer ( vec je mrak ), po njihovim uputama, krenusmo dalje.

Po belaju, izvode se neki radovi na autoputu i moradosmo skrenuti obilaznicom. A obilaznica podrazumijeva seoske puteve, bez ikakvih putokaza, znane samo mjestanima. Kisa i dalje natapa i nas i noc, prsta ne vidis pred sobom. Da mi je vidjeti bar svjetla od kuca ali nema ni toga. Odjednom naletismo na neki kombi, izlazi na cestu. Stanem pored njega da upitam za pravac a on me samo pogleda, ubaci u prvu i pritisnu gas do daske. Kombi poskoci, skripnu i raspali u noc. Mi za njim, lakse nam voziti za nekim stop svjetlima. Znam da se covjek prepao i da nas vidi iza sebe, znam i da mu strah raste sve i vise. Ali sta cu, moram tako. Vozimo se tako nekih desetak kilometara kad on odjednom skrenu u neko dvoriste. Necu za njim motorom ali stanem, ostavim motor na cesti i polako pridjem vratima. On me gleda, desna mu negdje ispod sjedista. Podignem svoje obe, nasmijesim se i kucnem mu na prozor. On ga otvori lijevom taman da muha moze uci unutra. Upitah ga za pravac, on vidno odahnu i potvrdi mi da smo na dobrom putu, jos nekih tridesetak kilometara i eto nas. Zahvalim se i raspalismo dalje. U toj mrakaci odjednom naidje neko auto i blicnu nam par puta. Kontam policija negdje zavucena i spustih na 60. Hahahaha ovo necu nikada zaboraviti. Osjetim pod tockovima neko prskanje, pogledam dole ali od kise se ne vidi nista. Pustim gas i desnom malo obrisem kacigu kad mi motor poce plesati. Zgrabim cvrsto rucke ali vec je kasno.  Ne mogu ga vise kontrolisati i sad je bitno samo kako pasti. To su djelici sekunde ali mozak radi strelovitom brzinom. Cisti zivotinjski instikt za prezivljavanjem. Dobro znan iz ratnih godina. Elem oborim motor na stranu i pripremim se za bol. Tresnusmo tako nas dvojica, ja se jos uvijek cvrsto drzim za rucke, desna noga mi pod motorom ali posto imam bisage i odbojnike ne dodiruje me uopste. Klizimo tako podugo, nikada stati. Vec smo na drugoj strani ceste i Boga molim samo da ne naidje auto. Nakon tridesetak metara zaustavih se i mahinalno ugasih motor. Odmah se okrenuh da vidim kako su moji prosli. Jaran na motoru sa zenom, poucen mojim padom, pobjegao skroz desno i uspio ostati "uspravan". Auto se zaustavilo blizu mene i jaro iskace da mi pomogne. Kako je spustio noge na cestu tako mu obe izletise ispod njega i tresnu na ledja. Tek tada, farovima obasjanim, ugledasmo sta je na cesti. Jedino jebeno "brdo" u Vojvodini, nakvaseno kisom, se spustilo na cestu. Kliziste. Na cesti blato i mulj dubine bar desetak centimetara. Ja polako ustanem, ne boli me nista ali sam sav od blata. Jaro mi prilazi i nosi pripaljenu cigaru, da prodje onaj prvi sok a ja je ne mogu ni uzeti od blata po meni. Digosmo motor, jedina steta je savijeni odbojnik ( za to i sluzi). Ispravismo ga i probah upaliti. Konj upali od prve i  lagano predjoh na desnu stranu ceste. Nosi mi jaro maramice da se obrisem a ja kontam treba mi vatrogasni smrk, kakve bolan maramice. U tom momentu dodje i policijsko auto?! Kako prije saznase u ovoj vukojebini? Vozac otvori prozor samo malo, bas kao i onaj u kombiju( valjda neki trend), i upita me jesam li ok. Jesam, jasta sam a on nas upita jesmo li vidjeli kakvo prevrnuto auto. Okrenem se, pogledam... kad malo iznad mjesta gdje sam tresnuo stoji auto u jarku i to na krovu. Moj jaro pridje, pogleda unutra, nema nikoga. Oni samo zapisase broj tablica, jos uvijek ne izlazeci iz auta, mahnuse nam i odose dalje. Krenusmo i mi za njima i konacno stigosmo. Vec je pola 11, cuje se muzika, dernek uveliko poceo. Mi dodjosmo na ulaznu kapiju, naravno rakija dobrodoslice. Momak nas pogleda i procita na prsluku odakle smo. Odmah ode po svoje i ugledam ih kako bukvalno trce prema nama. Upoznali smo se u Mostaru prije par godina i ja im tada obecah da cemo ih nekada posjetiti. I eto nas. Podjose nas grliti, ja govorim da stanu, sav sam od blata. Ne jebu ljudi ni blato, ni kisu sto jos uvijek pljusti, ni guzvu na kapiji, ni recesiju, ni svjetsku krizu, ni terorizam, ni poskupljenja, ni smrdljivu politiku...Grle nas a nama toplo oko srca... sve terapije svijeta ne mogu politi ovome osijecaju.

 Ne moram ni pisati kako smo se proveli naredna dva dana...

26.03.2012.

NEKI NOVI PRIJATELJI ( 2 dio )

Da nastavim...

  Predproslo ljeto sprasim u Vojvodinu. Necu autoputom vec sve nekim sporednim seoskim cesticama, putovao oko 8 sati. Al' je vredilo. Priroda prelijepa, sunce ono taman...a tek kad stigoh na Frusku goru moradoh popiti jednu krusku na vrhu u restorancicu ( bit ce jednom price o cudnom susretu na ovom mjestu). Elem, stigoh u sumrak na odrediste. Ljudi me, naravno, primise kako i dolikuje pravim domacinima. Postavim sator, raspremim se i pravac za sank. Jedna po jedna, ubrzo ljudi oko mene skuzise da sam bosanceros. Pljuste ture, ja vec ko Bambi, noge lagano drhte. Najvise se raspricah sa likom, onako nizi od mene, koja godina vise al je u top formi. Nekako se namirisemo mi, ogorceni isluzeni ratnici. Jer ne mogu drugacije objasniti ove moje susrete sa slicnim ljudima. Kako da objasnim, nema tu prica o nekim akcijama i sranjima tek ono osnovno. Teme same pljuste mada nisam neka dozlaboga pricalica. Nakon par sati bubnu on meni : Kad' se budem zenio ( po tamo neki put ) hoces li mi biti kum ? Uh jebo te zivot, malo me zbuni pa i prepade, znam ja dobro sta je kumstvo, nisam parajli tip a ne dize mi se kredit. Al' rakija ucini svoje i ja pristadoh.

  Ostanem tu par dana, provedem se pravo i lagano raspalim kuci. Nakon 2-3 mjeseca nazove me lik da mi saopsti termin vjencanja. Gotovo je sad, sta je tu je. Natankam, karticu u djep ( love taman za goriva otic' i doc' ), posudim 150 eura i raspalim "gore". Ne bih pisao u detalje ali bilo je extra, docekase me bas ko kuma, onog bajkerskog. Majica sa lobanjom na poklon uz par meni nepoznatih obicaja. Njih dvoje, ja, kuma i par prijatelja, naravno svi bajkeri. I dernek na obali. Jedva mu utrpah zeni nesto love u tasnicu ( on nece ni da cuje, kaze nisam te zbog toga zvao ). Ostadoh par dana i kuca. Na zalost.

  Eto cujemo se redovno, ako nista, bar sms legne...



25.03.2012.

NEKI NOVI PRIJATELJI...

Da vam malo pisem o mojim novim prijateljima. Za ovo vrijeme koje me nije bilo hodao sam tj. vozao sam nekim gradovima, selima...i upoznavao ljude, njihove price, nade, tuge...s nekima se sprijateljih zestoko, s drugima onako...sve u svemu dobro je.

Ima lik u gradicu u Hecegovini ala ja. Ranjen 3 puta, tu smo negdje godinama, porodican covjek sa diganozom PTS-a. Svaki Boziji dan tresne do podne bar polovku loze uz nake tablete da mu zastite jetru. U podne ga odvedu kuci, malo se poigra sa djecom, legne spavati i kad se probudi oko 5 popodne ode u garazu i popravlja Spaceka iz '76 godine. Svjestan je on da ga nikada nece napraviti al' ga on ispuni. Uvacer opet polovka i tako to traje od '96-te. Gledam ga pa kontam lijepo mu je, veseo je, ima sunca dosta u godini, lozu sam pece, neki sitni biznis dovoljan da prehrani porodicu i napravi dovoljno loze. Odem ja onako beze, da ga posjetim pa mu se osmijeh razlije po njusci, bas mu drago kad me vidi. Ne pricamo o ratu, sranju, znamo ponekad samo piti i slusati rock. I pravo nam dobro.

Drugi lik je iz Vukovara. Nakav ratni heroj. Zivi s materom u predgradju na privatnom rancu. Prvi put kad ga upoznah pokaza mi ranc ( nekadasnja konoba sa dosta baste i drveca okolo, prelijepo ) i mjesto gdje stoji kljuc. Kaze... kad god te put nanese a mene nema, otvori sebi, pojedi i popij sto nadjes, spavaj, radi sta hoces al pazi ko svoje. Mene kupio za sva vremena. Jednom sam dosao s mojima na parti kluba u kojem je on. Moji otisli u nedelju kuci ja ostao do utorka. Kaze mi...Bosanac ako ostajes i dalje daj da te prijavim na adresu. Ludak. Bio je kod mene nedavno, prvi put nakon zavrsetka sranja, ubili se ko zivotinje, bilo nam joj.

 Pisat cu vam i o ostalima al' ne mogu vise danas. Neki drugi put kad me pisalica spuca. Do tad'...ostajte mi zdravi i pametni...

23.03.2012.

RASKOL

RASKOL.

Nekako poglupa rijec...bar na prvi "pogled". Ali kad je stavis na pravo mijesto onda je valjda pametna. Danima vec razmisljam o sebi kao o stambenoj jedinici dvije razlicite zivotinje. Ne znam koje, nije ni bitno. Jedna je prisebna, razumna, popustljiva, blaga...a druga divlja, luda ko struja ( u negativnom smislu ), osorna, ratoborna...

Dok ovu prvu cinim sretnom, na samo njoj znane nacine, sam sebe bih na ranu privio. Bubreg bih izvadio samo da zatrazis. Za ovu drugu je dovoljna koja litra rakije, pogresna pjesma u pogresno vrijeme, drustvo koje bi prva trpila bez pogovora...i eto je. Posljedice njenog pojavljivanja se i te kako osjete. Cak ni ona prva ne moze zakrpiti sto ova druga podere.

Pa nesto kontam da ih raskolim. Da JA odaberem koja ce biti dominantna. U svakom slucaju, koja god da prevlada za stalno, druga umire, odlazi, trune ili sta vec. A sta onda ?!

Hocu li JA biti JA ako nema te druge ?! Cisto sumnjam. Dok sam ovo pisao skontah da necu ni pokusavati jer ipak...raskol je stvarno glupa rijec.

SVI SPECIJALCI 1991-1996 U BIH
<< 03/2012 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
25262728293031

MOJI LINKOVI

jedna pametna
Kad je babo sit ni djeca nisu gladna...

MOJI FAVORITI
Jedinstvena Bosna i Hercegovina
Priče o umoru
Svemirske Pjesme
IN MEMORIAM DENIS GARAGIC
Superpenzioner
Pisma
Tišina
nesloga
Obilježena.
Rahat No More
Dnevnik izgubljene buducnosti.
shizika
Vikicev Specijalac o Ponorima Rata
Obasjaj tamu
hendikepiranidjecak
Malo šta je još po starom !
Čekajući...
♥samo najbolji umiru mladi♥
Samotnjak
U ime Vremena koje smo nepovratno izgubili
DOWA.
WhoKilledBambi
BLOG ZA PAMETNE i one koji ce to tek postati :)
VATAN
dijetenoci
SveuSvemu
la cucaracha
osobe sa invaliditetom
Zen Garden
Novele o malim divovima i velikim patuljcima
Loopa
Crveni križ Općine Zenica
Prirodna kozmetika
@ blesavo dijete u svijetu snova
ZB Stari Grad
Moja zemlja čudesa.
GOLI OTOK
Lagan put do prave zarade
Ni tamo, ni 'vamo
čuv'o ja ovce...
ludi konj
sam sa sobom
Na putu u nepoznato
SAMO OPUŠTENO
nova Ja
TALIBAN
Jarane, de!
Dani loše poezije u zemlji Liliputanaca
svasta zanimljivo
DJECA JEDU REVOLUCIJU
više...

BROJAČ POSJETA
33891

Powered by Blogger.ba